ZAŠTO LJUDI NAKON 65. GODINE GUBE SAMOPOUZDANJE: Pravi razlog je samo jedan!

Sviškom vremena počinje i ekspanzija bolesti koje su tokom radnog veka bile pritajene – počinju da bole noge, kičma, gubi se ravnoteža…

Prve dublje bore, salo na stomaku, smanjeni fizički kapaciteti i se*sepil, gubitak važne poslovne pozicije, silaženje sa “trona” vaspitača svoje djece i gubici onoga što podrazumevaju najproduktivnije godine života. Dugačka je lista razloga zbog kojih se neko može osećati manje vrednim i izgubiti samopouzdanje posle gašenja svjećica sa brojem 65 na rođendanskoj torti. Ali pravi razlog je zapravo samo jedan, kaže Olivera Ptica, autorka ultrakoučing terapije i knjiga iz primenjene psihologije.

To je opiranje prirodnim tokovima:

– Ništa ne prouzrokuje toliko bola kao opiranje, neprihvatanje realne situacije, želja da budeš “tamo”, a već si “ovdje.” Pokušaj da se takmičiš sa mladim zategnutim curama po pitanju fizičkog izgleda ili odbijanje da prihvatiš da nisi više veliki direktor koji vedri i oblači u firmi, već samo penzioner više.

I u ovome postoji razlika između žena i muškaraca, smatra sagovornica. Generalno, najgore prolaze žene koje su osećaj sopstvene vrijednosti vezivale za ljepotu.

– Umjesto da shvate da im priroda skreće pažnju sa ovog površnog, manje važnog aspekta ličnosti, i usmjerava ih ka njihovoj unutrašnjosti i razvijanju daleko važnijih kvaliteta, poput mudrosti, dobrote, produhovljenosti, neke žene pokušavaju da ostanu “vječite djevojčice.” Ljute se na život zbog njegove surovosti i na muškarce zbog njihove nezainteresovanosti. A ne pada im na pamet da se zreo muškarac upravo najviše divi onim osobinama koje krase zrelu ženu. Sa druge strane, odlazak u penziju teže pada muškarcima, koji su smisao života nalazili u poslu i zanemarivali porodični i društveni život.

Slično misli i Dragana Dinić, sociolog i gerontolog u penziji. Pokazalo se da ljude najviše obeshrabri nepripremljenost na ono što ih čeka.

– Svi vole da žive dugo, ali ne i da budu stari. Sa starošću dolaze različiti strahovi, pa i strah od kraja životnog ciklusa. Dok rade, imaju mnoštvo socijalnih veza, a kada odu u penziju, telefon zaćuti. Onaj ko se nije pripremio za starost, prestravi se. Uplaši ga činjenica da su mu finansijske mogućnosti smanjene, nije se na vreme pripremio za rekomponovanje života i vremena – kaže Dinić.

S viškom vremena počinje i ekspanzija bolesti koje su tokom radnog vijeka bile pritajene – počinju da bole noge, kičma, gubi se ravnoteža. Najveća greška je, smatra naša sagovornica, to što ljudi počinju da sabiraju uspehe i neuspjehe. Umjesto toga, trebalo bi da razviju nove socijalne mreže, obnove stare kontakte, razviju skrivene talente, uključe se u različite klubove.

– Kontakti sa porodicom, familijom, pa i komšilukom u ovoj životnoj fazi su od neprocjenjivog značaja – primećuje Dinić.

– Čovjek je društveno biće. Mnogima godi druženje u penzionerskim klubovima. Tamo mogu da podijele iskustva, čuju tuđe mišljenje, dobiju korisne informacije gdje mogu da nađu lijek.

Ne treba se povlačiti u sebe jer to vodi gubitku samopouzdanja, čovjek mora do kraja da ostane aktivan. Žene žive duže od muškaraca jer i kad su u penziji one brinu o kući, unucima…

LJudi, zaključuje, moraju da se pomire sa tim da je starenje neminovnost, da će se koža zborati, stomak opustiti, kosa prorediti. Izgledom se mogu prevariti godine, ali stari se na ćelijskom nivou. Kada je čovjek aktivan, srce pumpa krv do svakog organa. Čovjek je zdraviji i sigurniji u sebe.

Olivera Ptica takođe poručuje ljudima da rade ono što im najviše prija ili što su dugo odlagali. Najvažnije je da – rade, jer negativne misli i tuga vrebaju iz dokolice.

– Neko se više bavi unucima, neko uživa u svojoj bašti, neko krene stazama duhovnog razvoja, neko se konačno posveti svom hobiju, neko nauči nov jezik ili neku drugu vještinu. Neko se zaljubi, zašto da ne?! Neko radi sve ovo i još ponešto. Suština je, umjesto opiranja, iskoristiti sve prednosti situacije u kojoj smo i svakako živeti u sadašnjem trenutku, u svim dnevnim sitnicama koje ranije nismo ni stizali da primijetimo. I možda najvažnije – dati životu nov smisao! Smisao u bar jednoj korisnoj aktivnosti, kojom na neki način služimo drugima, ili prirodi, ili samom životu, šta god. Sve ono što podrazumeva povremeno ulaganje napora nakon kojeg ćemo se osjećati dobro – kaže Ptica.

NAJVAŽNIJI JE OSMIJEH

Nije malo osoba koje i u trećem dobu rade na sebi. To su mahom one koje su to činile i ranije. Zrelom dobu je svojstveno nalaženje onog mjesta u sebi gde se krije naš mir. Najbolji način da se povrati samopouzdanje je svakako – osmijeh! Jer nema ljepše osobe od one koja je nasmijana, kaže Ptica.

(Stil.kurir.rs)